Oči koje čekaju

Razgovarali smo o sreći. Od 13 učenika, petero ih je najsretnije kada “tata dođe kući iz inostranstva”. Moji učenici imaju 10 godina i na jednostavan način su rekli šta je sreća. Njihove oči su zaiskrile, a usne se razvukle u osmijeh: „Volimo kada smo svi kod kuće.“

U kraju u kojem živim, od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, muškarci su odlazili na rad u inostranstvo. Kod kuće bi ostajala porodica koju je on hranio jer krajiška zemlja je bila škrta da bi sama mogla da prehrani vlasnike. I sama sam iz porodice gdje je did, kako  mi u Krajini zovemo djeda, svoju penziju stekao u Austriji, na građevini. Dok je on radio, majka ga je čekala i podizala djecu. To je generacija snažnih žena koje su, iako samo opismenjene, preuzele ulogu i oca i majke na svoja pleća.

Moj otac je išao pješke u školu koja je bila daleko deset kilometara preko šume. U povratku, za dugih zimskih noći, majka je izlazila u šumu i čekala ga sa fenjerom u ruci. Jer, nije imao ko drugi. Sreća je dolazila u njihov dom kada bi se did vraćao iz Austrije i kada bi bili svi na okupu.

Zaključane nove kuće

Drugi did se nije dugo zadržao u inostranstvu. Majka nije mogla sama da podiže sedmero djece, pa se did vratio nakon šest mjeseci. Tetka se sjeća da joj je donio gumenog Paju Patka. Imala je tri godine i najveću sreću je osjetila kada se did vratio i kada su bili svi na okupu.

Osamdesetih godina, dok se jedna generacija vraćala u penziju, druga je odlazila, ali sa porodicama. Lijepe i uređene kuće su ostajale zaključane. Majke su opet čekale. Ali, ovaj put su čekale djecu. Iako muslimanke, najviše su se radovale Božiću i Uskrsu jer su tad djeca dolazila u Bosnu, na odmor. Moja majka je uvijek sa nestrpljenjem čekala svoju kćerku, a moju tetku, da dođe sa svojom porodicom. Bilo je suza, kako na dolasku, tako i na odlasku, a sreća je bila najveća u tom vremenu između dolaska i odlaska. Kada su svi na okupu.

Tokom rata i neposredno nakon njega, odlazile su cijele porodice u potrazi za azilom u stranim zemljama. Svakim odlaskom, naša ulica i naša čaršija su bile siromašnije za onaj duh i življenje koje smo dijelili. U novim sredinama oni su pravili nova društva i povezivali se sa ljudima iz komšiluka. I, bili su najsretniji kada su bili svi na okupu.

Odlasci muškaraca na rad u inostranstvo su se intenzivirali ponovo nakon posljednjeg rata. Već nakon prve dvije do tri godine rada u inostranstvu, muškarci bi „dobili papire“. Na prozore kuće bi se navlačile roletne, djeca bi se ispisala iz škole i porodica bi krenula u novi život. Neki bi odlazili u najbližu Sloveniju i Austriju, dok bi drugi odlazili u Švicarsku, Italiju i Njemačku. Bilo je i odlazaka u Skandinaviju. Procjenjuje se da je na desetke hiljada ljudi iz Unsko-sanskog kantona trenutno u inostranstvu, od toga 12.000 Cazinjana.

Molitva za očeve

Na granični prelaz Maljevac sedmično se uputi na hiljade Krajišnika. Oni koji sa porodicom žive u inostranstvu, kući dolaze za praznike. Oni čije su porodice još u Bosni, koriste svaku priliku da dođu kući. Tako radnici iz Slovenije dolaze porodicama svakog petka i odlaze nedjeljom popodne. Vrijeme kod kuće provode radno, gradeći svoje kuće. Jer, žele da svi jednom budu na okupu. Sretni.

Gledala sam svoje učenike dok su mi pričali o sreći i mislila na ove hladne decembarske noći i onu kolonu na Maljevcu u kojoj su, vjerovatno, njihovi očevi. Decembarsku hladnoću može ublažiti samo saznanje da vas negdje neke tople oči i još toplije ruke čekaju.

I, nije ih samo petero. Nije ih ni 50. Djece koja čekaju svoje očeve je na hiljade. Djece koja pred spavanje mole za svoje očeve i njihov dolazak kući. Djece koja samo žele da su svi na okupu.  

Izvor: Al Jazeera