Kuća Branka Ćopića bez bašte sljezove boje
Negdje uz granicu dva entiteta u Bosni i Hercegovini vodi put ka općini Krupa na Uni. Do rata je to bio dio općine Bosanska Krupa, a danas je samostalna općina sa svojih 1.500 stanovnika. Uski i zavojiti put vodi ka Hašanima, rodnom mjestu jednog od najvećih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, Branka Ćopića.
Žurnim korakom kroz proljećem probuđene predjele kreće se stariji čovjek, po odjeći i govoru najsličniji Jovandeki Babiću čijim su se pošalicama iz ekranizirane Osme ofanzive smijali i mladi i stari.
“Idi samo pravo putem Branka Ćopića. I ja sam ti iz Hašana”, reći će sa ponosom.
Na samom ulasku u Hašane jedna velika bijela zgrada se izdvaja u odnosu na ostale. To je spomen škola “Branko Ćopić” ispred koje se nalazi i njegova bista.
“To je škola u koju je Branko išao”, kaže njegov rođak Slobodan.
Nedaleko od škole nalazi se putokaz za ‘Rodnu kuću Branka Ćopića’. Zelene livade i oranice čine taj jedinstveni pejzaž pod planinom Grmeč. Na pitanje gdje se nalazi kuća, jedan mještanin odgovara:
“Na pravom ste mjestu. To je kuća.”
U bašti sljezove boje
Ostaci zidova kamene kuće sa natpisom ‘Kuća Branka Ćopića’ svjedoče o tome da se u toj kući rodio jedan od najboljih pisaca sa ovih prostora. Ostaci zidova su zarasli u korov i da nije tog natpisa ne bi se ni znalo da je baš oko te kuće bila bašta sljezove boje.
Sljeza danas nema, a prašnjavi putić vodi do vodenice na obližnjem potočiću. Prostrane njive koje prekriva zelena djetelina, podgrmečke šume koje se njišu na vjetru, potočić i vodenica bila su inspiracija za sva djela Branka Ćopića. O tome je sam jednom izjavio:
“Tokom čitavog svog književnog rada opisivao sam poznate ljude, poznate krajeve, i život i događaje u kojima sam najčešće i sam učestvovao. Junake koje sam opisivao u svojim djelima upoznao sam najprije u svom djetinjstvu. U tom dobu čovjek inače najsnažnije doživljava svijet oko sebe, najdublje osjeća i najbolje pamti.“
![Ostaci kuće Branka Ćopića [Al Jazeera]](https://www.fondacijalejla.ba/wp-content/uploads/2017/03/2fotografija1_2.webp)
Hašani, kao i sva grmečka i podgrmečka naselja nalazila su se na stalnoj vjetrometini historije, negdje na razmeđu dva svijeta, onog osmanskog i onog habsburškog, a sama priroda, nemilosrdnost planine i škrtost zemlje krojili su poseban mentalitet. Branko se svog porijekla i teškog, bosonogog djetinjstva nikad nije stidio:
“Polovina njih je doseljena iz Like, a polovina su pravi Bosanci, pa se jedni drugima rugaju kako su njihovi preci pravili vodenicu na vrh brda, sijali so, istezali gredu da im bude duža, kupovali pamet, skakali u maglu misleći da je pamuk. Ja sam se rodio i odrastao na granici Bosne, Like, Korduna i Banije, u nemirnoj Bosanskoj krajini, oduvijek punoj svakojakih delija, pričalica, domišljana, podrugljivaca i šereta.“
Ljubazni mještanin objašnjava kako bi za Hašane bilo značajno da se kuća obnovi:
“To sve treba biti park Branka Ćopića. Nažalost, ne ide to sve kako treba. I put je jako uzak, evo i ovaj mlin što su pravili, i to je stalo, neko ih je zeznuo. Naši su gledali na ljudstvo i obraz, ali toga nema više.”
![Mlin na potoku Kalin [Al Jazeera]](https://www.fondacijalejla.ba/wp-content/uploads/2017/03/3fotografija2_1.webp)
Prašnjavi makadamski put koji vijuga kroz oranice i zelene pašnjake vodi na potok Kalin koji je, zajedno sa Djeda Trišinim mlinom, opisan u Ćopićevim djelima. Do pola završen i napušten oslikava realnost u oblasti kulturnih i turističkih projekata u Bosni i Hercegovini. Kako kažu mještani, u mlin su se ugradili materijali koji su isuviše moderni za tu repliku. Onda je došlo do spora i sada sve stoji.
Tužna godišnjica
Pred spomen školom “Branko Ćopić” nalazi se dosta ljudi. Povod okupljanja je obilježavanje datuma smrti njihovog mještanina i pisca koji je njihovo selo i narodni govor sačuvao kroz svoja djela. Na bistu su položeni vijenci, a Brankov prvi rođak, Slobodan kaže da je njegova smrt jako odjeknula, kako u književnim krugovima, tako i među narodom u kojem je bio omiljen.
Smrtni čas je nastupio iznenada za sve one koji ga nisu pobliže poznavali, a za one bolje poznavaoce Brankovog života i karaktera, to je bio krik otpora prema društvenoj nepravdi kojoj je svjedočio. Njegova društvena kritika je nastajala sa ciljem da se društvo boljim izgradi i da se narod osvijesti. Tako je i pisao:
“Da je politika prevarancija i laganje svoje vrste, to je starini već odavno jasno. Napričaju ti tako, iskite, navezu, pa zaslade čašom rakije i goveđim gulašem, a ti onda kličeš kao budala, zastavu nosiš, glasaš za radikale, a kad sutradan – sve se razišlo, a ti se prihvatiš svoje motike, sam samcat kao i juče, nestalo galamdžija.”
Profesor Svetozar Ličina i Ćopić su se družili i surađivali, a danas Ličina piše o Ćopiću i vodi Fondaciju. Kako je dobro poznavao Ćopića, naglašava da je radosna muzika kod njega utihnula prvo kad mu je umro djed Rade, pa otac, pa je teško prihvatio kada mu se majka udala:
„Pored toga, najgore mu je bilo kada je digao pero protiv vlasti koju je i sam stvarao, za koju se sam borio“, ističe profesor Ličina i nastavlja: „On je govorio: ‘Ja ne pišem satire, ja hoću da popravim ljude.’“
Zaljubljenik u svoj zavičaj
Kada se spomene Branko Ćopić, većina će se sjetiti školskih lektira, ali i ekranizacija njegovih djela. Profesor Ličina naglašava da su upravo to ogromno životno iskustvo, znanje i htijenje, ali i ljubav prema čovjeku i prema zavičaju oblikovali njegovo stvaralaštvo:
“U literaturi ovih prostora ne postoji nijedan pisac veći od Branka koji je toliko volio zavičaj i koji je toliko pisao o zavičaju. Čak i kada je otišao u Beograd, on je dušom živio u Hašanima. On u svojim djelima ne piše ni o Beogradu, ni o Sarajevu, ni o Banjoj Luci, ni o Zagrebu, on piše o Hašanima, o podgrmeču, o svojim seljacima. Njegovi likovi nisu postali tipovi, oni su ličnosti: Jovandeka Babić, Stanko Veselica, Nikoletina Bursać. Lik može biti svako, ali ličnost poneko. On je svoje ljude poznavao u dušu i sa njima je hodio stazama djetinjstva.”
Ličina o Branku govori kao o blagom čovjeku čija je priroda meka do plača, a posebno ističe njegovu ljubav za ljude i njegovu predanost ljudima:
“Branko je bio filantrop, volio je ljude. Taj potencijal bi sada trebalo iskoristiti. Posebno što on govori jezikom svog naroda što znači da ga razumije i orač, i kopač, i intelektualac, i doktor, i akademik. To je veliki pisac. Pored toga, veliki pisac je i onaj koji postane pridjev, a to znači da, kada se govori o njemu, kažemo ‘ćopićevski’. A, na kraju, veliki pisac je onaj koji je uradio više za svoj narod nego narod za njega.“
Planovi za budućnost
Nakon prigodnog programa obilježavanja tužne godišnjice, ostao je samo još Slobodan koji će se sa sjetom prisjetiti Brankovih dolazaka u Hašane:
“Sjećam se kao dijete, ima čak i ta slika, kad je dolazio 1962. ili 1963. godine: on, majka mu Soja, moja strina Danica, moji roditelji. Ja sam to doživljavao kao veliki praznik. Kad me pitaju da li se sjećam šta je pričao, ja kažem da se toga malo sjećam jer se mi kao djeca okupimo oko njega i samo gledamo u njega.“
Potencijal koji Hašani kao rodno mjesto Branka Ćopića imaju uskoro bi mogao biti iskorišten kroz izgradnju spomen parka koji će biti financiran od strane Vlade Azerbejdžana. I problem sa izgradnjom mlina Djeda Triše bi se kroz mjesec dana trebao riješiti. A, onda bi sljez trebao procvjetati i bašta bi trebala prigrliti posjetioce koji su odrastali uz Ježevu kućicu, Orlovi rano lete, Bosonogo djetinjstvo i mnogobrojna druga djela Branka Ćopića.
Izvor: Al Jazeera
