Cazin 1905. godine: Mala neiskvarena Turska
Godina je 1905. i češki fotograf Rudolf Bruner-Dvorak dolazi u Bosnu i Hercegovinu. Na putu fotografira Posavinu i kreće se prema Bihaću gdje stanuje njegova sestra koja je udana za bihaćkog sudiju češkog porijekla.
Tokom svog boravka u Bihaću, bilježi bihaćke prizore koji su tipični za mjesta u BiH kojima je prošao: austrougarska infrastruktura i dašak evropske kulture. Nakon što je saznao da se u Cazinu petkom organizira veliki narodni sajam, u fijakeru svoje sestre Rudolf kreće u Cazin. Po dolasku biva zatečen prizorom:
„Mala, neiskvarena Turska!“, rekao je.
Zanimljiva zemljica!Ta, mala, neiskvarena Turska, kako je nazvao Cazin, impresionirala je Bruner-Dvoraka u tolikoj mjeri da se Cazinu vraćao nekoliko puta. Po povratku u Češku časopis Česky svet objavljuje njegov rad.
Tom prilikom uredništvo njegove fotografije najavljuje riječima:
“Snimak našeg fotografa ne treba opširno objašnjavati. Zaustavio se skitajući bosanskim gradićem, gdje je uočio nešto novo, različito od srednjovjekovnog života. Na pijaci, na starom groblju, u tipično orijentalnim uličnim kafanicama, čak je prisustvovao i učenju muhamedanaca! Zanimljiva zemljica!”
Bruner-Dvorak, tada fotograf na vrhuncu svoje slave, sa jasno utvrđene distance hvata u trenu život ulice, vjerski život, ali i sveukupne odnose u društvu.
U kuće nije ulazio, ali je zato sa nekoliko stotina fotografija ovjekovječio Cazinski sajam, odnosno, pijacu kao mjesto glavnog društvenog događaja.
Uz svaku fotografiju, Rudolf je napisao i njen opis čime je svaka fotografija dobila dodatno objašnjenje.
Pavel Scheufler, historičar i vlasnik fotografija, smatra da su fotografije rezultat dobre komunikacije fotografa sa ljudima koje je fotografirao:
„Bruner-Dvorakove kadrove odlikuje živost zbog očaranosti krajem, ali su one rezultat i komunikacijskih sposobnosti fotografa.“
Za one koji se bolje razumiju u fotografiju, mnogo će reći to da je njegova fotografija bila na stereotipskom formatu 17,8x9cm.
Za one koji i ne razumiju to, dovoljno će biti da se kaže da je on bio majstor fotografije, fotografije trenutka.
Cazin, ta čaršija na sjeverozapadu BiH u koju kao da nije došla Austro-Ugarska monarhija, predstavlja mu pravi izazov u nastojanju da uhvati taj na čas ubrzani, a na čas usporeni život.
Shvata da će njegova fotopriča biti zanimljiva jedino ako se posveti različitim događajima i različitim ljudima.
Cazinski sajam, koji ga je i doveo u Cazin, održava se petkom prije glavne molitve.
Sajam se održava na dva mjesta: na cazinskoj Žitarnici, gdje se prodaje svakojaka roba, te na stočnoj pijaci gdje ljudi prodaju i kupuju stoku.
Sajam posjećuju ljudi iz okolice, i muslimani, i kršćani.
Očaran je prizorima ispred sebe i želi ih uhvatiti svojim objektivom.
Smokve, duhan, kafa, koža, opanci – svega ima na cazinskoj Žitarnici.
Majstor improvizacijeRudolf Bruner-Dvorak (1864-1921) jedan je od najboljih fotografa koji je stvarao u češkim zemljama. Smatra se pionirom češke reportažne i sportske fotografije.
Prema riječima Pavela Scheuflera, historičara i vlasnika fotografija, Bruner-Dvorak bio je “majstor improvizacije i fotograf trenutka”. Zbog izuzetne popularnosti u carskoj porodici nosio je i titulu “Momentni fotograf Njegove carske i kraljevske Visosti nadvojvode Franje Ferdinanda d’Este”.
Fotografije iz Bosne objavljivao je u časopisu Česky svet pod nazivom “Bosanski tipovi”. Sačuvano je 300 stereoskopskih snimaka.
Na stočnoj pijaci je bilo bučnije nego na pijaci na Žitarnici.
Konji, ovce, koze i krave bile su raspoređene na prostranoj poljani.
Rudolf sa velikom oduševljenjem fotografira neobične balkanske ovce duge rune i koze se neobično uvijenim rogovima.
Bogati seljaci, vlasnici stoke, za ovu prigodu su se svečano oblačili.
Oko pasa su vezali velike pojaseve, bensilahe, u koje su stavljali svoje oružje.
Siromašni seljaci koji su dolazili na sajam bili su oskudnije odjeveni i jasno su se razlikovali od vlasnika stoke.
U vrevi stočne pijace, jedan prizor ga posebno privlači. Rudolf ne zna zbog čega ljudi počinju skidati svoju obuću i prati lice, ruke i noge u obližnjem potoku. Objašnjavaju mu da je to obredno čišćenje za molitvu nakon kojeg muslimani odlaze u džamiju. On je svjestan da taj trenutak mora zabilježiti.
Pored muslimana, na stočnoj pijaci se pojavljuju i kršćani. Jedni od drugih se razlikuju po odjeći i kapama. Dok muslimani nose fesove, ahmedije i turbane, kršćani nose šešire. I jedni i drugi su na sajmu u ulozi i prodavača i kupaca. Rudolf ih fotografira u trenucima kada zajedno piju kafu u improviziranoj kafani na sred sajma.
U gornjem dijelu cazinske čaršije, iznad Žitarnice, Rudolf fotografira stare kuće. Dok se u donjem dijelu Cazina već nalaze upravne zgrade u stilu bečkog romantiziranog klasicizma, gornji dio te čaršije je u osmanskom stilu. Kuće su male i prekrivene šindrom (vrsta crijepa). Ispod njih se nalaze trgovine sa posuđem, oruđem, hranom, ali i kiraethane (narodne čitaonice) u kojima muškarci provode slobodno vrijeme. Rudolf je začuđen jednim detaljem: velika reklama na zidu stare bosanske kuće! Približava se i vidi da je to reklama za šivaće mašine “Singer”! Reklame uviđa na nekoliko kuća i sve ih fotografira.
Rudolf se kreće od jednog do drugog sajmišta i penje se na okolna brda. Na tim brdima fotografira kuće, bašče, djecu, te pogled na jedno brdo koje dominira kotlinom. To je Stari grad Cazin, srednjovjekovna utvrda na kojoj se nalazi džamija. Rijeka vjernika se penje strmom stazom ka džamiji. Fotograf kreće za njima i fotografira molitvu pred džamijom.
Pored Žitarnice na kojoj se okuplja nekoliko stotina ljudi, nalazi se i vjerska škola, medresa. Rudolf ulazi unutra i fotografira učenike na nastavi, te u prostorijama škole. Za potrebe njegove fotografije, učenici su, zajedno sa vjernicima, pozirali nakon molitve na zidinama Starog grada.
Cazinski sajam nije bio događaj na kojem su se žene kupovale ili prodavale robu. Naročito ih nije bilo na stočnoj pijaci gdje se prodavala i kupovala stoka. No, one su, ipak, petkom dolazile u Cazin, ali su bile u grupama van prostora pijace. Žene koje su dolazile iz drugih mjesta imale su marame na glavama, lica su im bila otkrivena i nisu imale muslimansku nošnju tog vremena.
Udane muslimanke na Rudolfovim fotografijama su pod zarovima i feredžama (pokrivalo za lice) i najčešće su okružene djecom . Iako vješt u komunikaciji, nije uspio da uspostavi odnos povjerenja sa tim ženama pa su sve njihove fotografije nastale u žurbi. Problem nije imao u uspostavljanju komunikacije sa neudanim muslimankama koje su imale otkrivena lica i rado su prihvatale fotografiranje. Mlade muslimanke su radile na poljima i čuvale djecu.
Češki fotograf na svim svojim fotografijama prikazuje kontraste i to radi na vješt i nenametljiv način. Kako bi napravio kontrast prizorima pokrivenih žena, on u svoju kolekciju ubacuje i fotografiju stranaca u šetnji cazinskom kaldrmom: strankinje u haljinama, sa šeširima na glavi, otkrivenih lica i u pratnji muškaraca, kontrast su zbilji sredine u kojoj se nalazi.
Prolazeći kroz Cazin i bilježeći život te sredine, zaključuje da je to dominantno patrijarhalna sredina. Nije imao poteškoće da nagovori oca četvero djece da mu poziraju ispred objektiva. Ali, jedan detalj je tu simbolički postavljen. Na ovu porodicu, iz ugla, gleda njegova sestra u dugoj suknji, sa šeširom na glavi i suncobranom u ruci. Fotograf se opet zaigrao! Uz fotografiju je, između ostalog, naveo: ‘jedno dijete je izrazito svijetlo’.
Krećući se po okolnim brdima i posjećujući glavna mjesta okupljanja u Cazinu, Rudolf je značajan broj fotografija posvetio i arhitekturi Cazina, mjesnom groblju, nadgrobnim spomenicima, vodenicama, te poljoprivrednim radovima. Podjednako je impresioniran i bogatim seljanima, ali i uginulim psom na sajmu, magarcem koji spava, te seljakom koji pere opanak u obližnjem kanalu. Zadovoljan se vraća u Češku, još uvijek pod dojmom te “male, neiskvarene Turske”.
U njegovim pohodima u BiH, a posebno u Cazin, nastalo je nekoliko stotina fotografija – 300 sačuvanih snimaka je od iznimne etnografske vrijednosti jer je na njima prikazan jedan poseban svijet kontrasta u Bosni na početku 20. stoljeća. Danas njegove fotografije prikazuju svijet kojeg više nema: u posljednjih stotinu godina stvari su se izmijenile pa je nošnja koja se vidi na fotografijama skoro potpuno nestala čak i u porodičnim riznicama, cazinskog sajma, također, nema, kao ni živopisnih likova sa njegovih fotografija. Jedino što i dalje stoji na istom mjestu je Gradska džamija.
