Neko je ukrao zimske radosti

Snijeg se prosuo po našim krajevima. Kuće stidljivo vire ispod bijelih kapa, šume i polja čine nepregledne prizore bjeline. Sve je kao nekad u djetinjstvu. Sve, osim što je neko ukrao zimske radosti.

Voljeli smo taj snijeg. Sa nestrpljenjem bismo čekali da mama napravi uštipke za doručak i brzo smo ih mazali domaćim džemom od šipka. Onda je išlo ekspresno oblačenje skafandera, omotavanje šalova i navlačenje kapa. Otac bi već pripremio sanke i naša avantura je počinjala.

Brat i ja smo imali dvoje sanki. Sanke za svu djecu u našem kraju je pravila Tvornica četaka „Bosna“ Cazin. Zvale su se „Jahorina“ i to je i pisalo na njima. Kod moje tetke, uvijek je uz kuću bilo prislonjeno troje sanki, za njeno troje djece. Eminine su bile bordo boje. Bile su najbrže i najljepše su klizile po snijegu. Bili smo sretni kada bi nam dala da „sletimo“ na njima.

Nekako sinkronizirano, sva su djeca izlazila iz zgrada u isto vrijeme. Okupili bismo se i birali između dvije opcije: ostajemo iza svoje zgrade na mirnoj stazi gdje ćemo praviti hendek (mini skakaonicu) ili idemo na ledenu stazu „pod orah“. Ja nisam voljela tu ledenu stazu. Priznajem, nisam bila veliki avanturista. Za mene je i hendek bio izazov.

Lizanje ledenica

Snješka nismo često pravili, ali smo se po cijeli dan spuštali niz stazice koje smo pravili. Nije bilo lako napraviti brzu stazu. Prvo smo hodali uz i niz stazu da utabamo snijeg. Onda bi neko našao najlon i sjedeći se spustio niz stazu kako bi se dodatno uklonio višak snijega. Hendek smo pravili u kalupu od sanki u koji bismo trpali puno snijega kojeg smo tabali. Nakon što bi staza bila napravljena i isprobana, najstariji od nas bi otvorio taj sankaški dan pun vriske i smijeha.

Spuštanje niz stazu je imalo različite verzije: sjedeći, ležeći na stomaku ili leđima, okrenutih leđa ili u voziću. E, taj nam vozić nikad nije do kraja uspio. Uvijek je neko ispao na pola staze iako smo dobro zaveli sanke za sanke. No, jedan drugi voz nam je ostao u sjećanju. Moj brat nije volio kada idem sa njim na sankama jer mu kvarim ugođaj upornim kočenjem petom čizme po snijegu. Zato je niz stazu krenuo sam i  zabio se u metalni voz na igralištu. Ostatak zime je nosio crne podočnjake i imao je zabranu sankanja.

Dolaskom rata, brat je sankanje ostavio meni. On i njegovi drugari, naši heroji, prešli su na „slićuranje“. Od plastičnih gajbica pravili su mini klizaljke koje su zvali „slićure“. Rezali bi dijelove gajbice, a onda kuhali i vreloj vodi da dobiju oblik klizaljke. Dok smo se mi djevojčice sankale, oni su se niz ledene staze spuštali na mini klizaljkama.

Dugo bi trajalo to naše igranje na snijegu. Usput bismo odlomili ledenice i lizali ih. Jeli bismo i snijeg i topili pahulje na jeziku. Malo je ekstremnija bila situacija kada je jedan dječak zalijepio jezik za stub ulične rasvjete. Polijevali su vrelu vodu da se odlijepi.

Sanke mog djetinjstva

Večer se brzo spuštala u tim zimskim danima, a bilo je čari u tom noćnom boravku na snijegu. Kući bismo išli kada bismo toliko promrzli i kada bismo osjetili da su nam čarape mokre. Pred ulazom bismo otresali zaleđeni snijeg sa odjeće i ulazili u kuću. Vatra je pucketala, a sva naša odjeća bi se stavljala iznad šporeta da se osuši za jutro. I tako iz dana u dan.

Snijeg je u našim krajevima zabijelio prije desetak i više dana. Djeca su se zatvorila u kuće koristeći sve pogodnosti društvenih mreža. Samo je jedna djevojčica bila ispred zgrade. Vukla je za sobom sanke „Jahorina“, sanke mog djetinjstva.

„Jako su spore“, požalila se. „Moraš ih namazati“, rekla sam iz iskustva. Djevočica plave kose je nestala iza zgrade.

Mrak se spuštao na našu ulicu, a pahuljice su veselo plesale. Vriske i smijeha nije bilo. Nije bilo zelenih i žutih slićura, kao ni sanki svezanih u voz. Tek poneko dijete, samo ili sa roditeljima, bilo je na snijegu.  Neko je, zaista, ukrao zimske radosti.

Izvor: Al Jazeera