Lejla Hairlahović-Hušić je rođena 22.9.1983. Njen životni vijek bio je kratak, ali plodonosan. Preselila je 28.11.2020. od posljedica COVID 19. U svojih 37 godina života uradila je mnogo, pomagala puno, a iza sebe ostavila inspiraciju za naredne generacije.

Osnovnu školu je završila u Cazinu. Već kao mala djevojčica je novac za džeparac trošila na kupovinu dnevne i sedmične štampe. Voljela je da čita, uči, bilježi i pamti. Bila je pokretač, inicijator i izvršilac. Završila je i osnovnu muzičku školu u Cazinu. Još kao učenica gimnazije sa kolegama je osnovala udruženje mladih „Phoenix“ koje je imalo za cilj da radi na boljim uslovima za mlade grada Cazina. Svoje prve sportske korake napravila je u Rukometnom klubu Krajina iz Cazina.

Lejla je studirala engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Tuzli gdje je za svoj uspjeh bila nagrađena srebrenom i bronzanom plaketom Univerziteta u Tuzli. Za vrijeme studija bila je aktivna rukometašica rukometnog kluba „Jedinstvo“ iz Tuzle. Postdiplomski studij je završila u Sarajevu u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije te magistrirala na temu „Službeni jezici evropske unije“.
Radila je u Osnovnoj školi Cazin II u Cazinu i jako voljela svoj posao i rad sa djecom. Ona nije podučavala djecu samo engleskom jeziku. Podsticala je istraživački i sportski duh kod njih, rad na sebi za sebe i za zajednicu. Svojim primjerom je pokazivala kako treba biti produktivan i proaktivan i kako treba trošiti vrijeme.
Lejla je u Cazinu 2009.godine osnovala Rukometnu akademiju „Dundo Bears“ koja je imala za cilj da dvoranski sport približi djeci koja su živjela dalje od centra grada. Ova Akademija je pružila mnogoj djeci nove mogućnosti i otkrila brojne talente.

Njegovala je i cijenila univerzalne ljudske vrijednosti. Čuvala je od zaborava razne predmete, ali i priče i činjenice koje su imale veze sa porodicom, tradicijom, Krajinom, sa Bosnom. Posebno je bila posvećena kulturi sjećanja. Lejla je bila istraživačica Muzeja ratnog djetinjstva za koji je prikupila mnogo priča i predmeta iz Cazinske Krajine osoba koje su bili djeca za vrijeme agresije na BiH 1992-1995. Radila je i na velikom projektu Muzeja i Memorijalnog centra Srebrenica pod nazivom „Iskustva djece tokom genocida u Srebrenici“. Obavljala je razgovore sa žrtvama genocida koji su prenosili autobiografsko sjećanje ali i sa onima koji nemaju autobiografsko već povijesno sjećanje. Doktorski studij etnologije i kulturne antropologije je upisala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je doktorsku disertaciju na temu: „Identitet/i muslimana u Cazinskoj Krajini“.

Posebno je voljela obradovati ljude, nekom prigodom ili „onako“. Voljela je radost u očima djece, starijih, usamljenih, zaboravljenih… Poklanjala je ono čemu bi se i ona sama obradovala. Darivala je nesebično kao da se vodila idejom da je „naše samo ono što drugima damo“.

Sport, posebno rukomet, je bio njena velika ljubav. U vrlo teškom periodu za BiH rukomet, preuzela je funkciju generalnog sekretara Rukometnog saveza BiH i za kratko vrijeme uradila fantastične stvari.

Ipak, njena najveća ljubav je bilo obrazovanje. Radila je u obrazovanju i za obrazovanje. Govorila je o obrazovanju, druge podsticala na učenje. Smatrala je da je to nešto u šta najviše trebamo ulagati. Njena kreativnost i otvorenost joj je pomogla da lako objasni stvari i da ih neko od nje lako prihvati.

Lejla je bila dobar učenik i dobar učitelj.

Otišla je, ali je ostala inspiracija porodici i prijateljima koji žele da sjećanje na nju traje i da se njenim dobrim djelima i idejama ljudi koriste.